Vijenac 639 - 640

Poezija

Nedovršeno jato

Monika Herceg

       

Nevrijeme

 

Onda je vjetar zaprijetio da će i nama otrgnuti krošnju.

Imamo ruke koje mogu prerezati tjedan, ali dan je neosvojiva planina, imamo

usta u kojima su već gnijezda bespilotnih aviona, ali nemamo sreće, imamo oči

koje odškrinemo taman da se jezgra jutra može provući, ali uvijek zakasnimo.

Ako je negdje tješnje od tijela, to je u našem razgovoru.

A prijetnja je i dalje tu. Pedeset kilometara na sat

olujnog zraka izbit će nam težište

puno raspjevanih ptica. Tjeramo ih svađama prije nego grane puknu:

sad je gotovo, ljubav nam je puna staklenka, sateliti izrezuju nebo u slova,

odselite se na žicu.

Kad strah zalije oči, saviješ kičmu do jezgre planeta

pa me upoznaješ sa srcem mravinjaka.

Tješiš me da je svaka grmljavina samo buka sporija od svjetlosti.

Tako hrabar, jedne večeri prekoračio si i mrak

pa slomio nos

o Alfu Centauri. To je moralo značiti

da tvoja ljubav ipak ima čvrst bjelanjak

koji nas može nahraniti.

        

Nakon rata

 

pravila sam se da nisam ptica

u vodi sam sprezala dva svijeta

i davala se u ljuske

imali su razumijevanja za moje lažne škrge

krijumčarila sam kisik i ljubav vodenim biljkama i ribama

njihova zahvalnost rasla je s algama i nije nam smetalo

loše uklapanje i zadirkivanje

nije sam smetalo

što su na kopnu strgane naše igračke

i bliskost

što je sve strgano osim vode koja prebrzo teče

da bi je uhvatili

                

Korijen

 

susjeda Anka šulja se preko šume dok još nije svanulo

da nas upozori

dolaze nepromočivi mrakovi

jašući krdo tenkova

jarci jeseni tutnje od topota metala

svaku su kuću spalili do temelja

sad svi mi nas šestero

živimo u dvije sobe

noć guramo jedni drugima pod krevete

tuđa kuća dugo nas škaklja svake večeri

mi smo bolest u njenim prastarim organima

trebala je umrijeti prije nego smo došli

i tu odgodu ne može nam oprostiti

nakon nje

živimo nas šestero u tri sobe

malo gostoljubivije jednokatnice koja nam ne nakuplja vlagu u plućima

ali djed ne preživljava još jednu lažnu toplinu

poslije deset godina napokon se vraćamo

ali hladnoća gnijezda je neizlječiva i ubrzano izjeda

šuma boluje

otac boluje

baka boluje

živimo na dva kata

nas šest

nas pet

na kraju

nas četvero

u osam soba

svatko prepolovljen praznim prostorom

beskućnik u najvećoj kući u selu

             

Nesanica

 

Bog se sinoć spustio nabijen tišinom i pustio

da se tijelo upali samo od sebe. Moje su stanice

tvrdoglava kružnica u kojoj sagorijeva geometrija.

Onda me upozorio: glava ti samo još jedna glavica kupusa, skratit ću je

za konkavnost zrcala pa se nećeš ni sjećati

onoga što ti je odraz jutros pričao

u podsvijest (da si sitna zemljina uzvodna već

izlovljena). Nebo je pod naponom, nikad ne

sklapaj ruke. Ja uvijek čujem, čak i dok poskakujem u mlazovima

aktivnih galaksija. Gle, opet si poništena,

nemoj tako priprosto biti usamljena.

Ljubav je bila, ta dobrovoljna zaslađena samoća

na koju se ohrabreno uspinju mravi.

Stotine ticala zna kako nositi tuđe tijelo toliko teže od vlastitog tijela.

Djevojka laže kao lubenica u nametnutom dozrijevanju

da je spremna

i njene sjemenke sade se u planet.

Želim ti prepričati jučerašnju šutnju uvaljanu u mačja krzna, dignuti slušalicu

kroz koju ću upuzati natrag u svjetlo. Mokra sam, čuješ li,

opet od predugog držanja tijela u sobi, glasa u glavi.

Možda mi nećeš vjerovati, ali

uza sve to nekakav je rabljeni mjesec obojio

moj strah i bog je

ostao dugo u noć

sjediti

kraj mog kreveta.

               

Ljeto

 

Ljeto je zaskočilo tijelo koje si imala, a bilo je to tijelo u koje se moglo

smjestiti od šale, neko tijelo krhko kao mlada mahuna.

Otac je ulazio u uspavane šljive i skidao im zelenilo, a onda se

pijan vraćao do tebe,

šepajući, do vrha pun neistine.

Govorio: naši mozgovi žive u svinjcu s našom neimaštinom,

naše su umrle kokoši pod zemljom probavile tamu

i vratile je u naše trbuhe

i to što nemamo mogućnosti da jedemo

stvari o kojima sanjamo samo je

srpanj prezreo u prolasku.

Govorio: visina ti je idealna za kišu, oči su ti

male maglice, rodilišta sunaca, ruke su ti mostovi

koji ne rezoniraju i ako nas pohara oluja, konstrukcija

mora izdržati. Govorio: tvoj arhitekt povijest je uzidao

u armaturu i pustio da tuga namoči

neboder, zbilja, tjeme ti je u stratusima,

ali vlaga te je nepovratno nagrizla.

Kosti mu zaobilaze meso dok u njemu vriju

sitne kruške i skorašnja smrt.

Tako je pjesma virusno izbila

usred nepca.

Na sprovodu, djevojka prvi put laže

da je tuga nepregledno tlo, da je suho i tvrdo,

neobradivo. Nedovršeno jato iz grla ne može poletjeti.

Svakoj ptici u kosti nedostaje šupljina.

                 

Brat ne govori s ljudima

Danima gradi kućicu za ptice.

Posjećuju ga redovito i uvijek ostave

dovoljno cvrkuta

pa govori dubokim glasom u rupe zemlje

veselo kao da priziva crve.

Kad mu na kapke napokon sleti iščekivano jato, srce

će se vratiti u glinu kao misli netom prije usnuća. Mekana struktura glinene noći

zagrlit će lice, glava je bijela stranica puna

samopouzdanih krila koje primiču sunce u oči, stežu opseg dana

do pada u točku. U pticama je bila prašuma, jutro bjelje od brašna,

suha sirova tišina, bilo je

vodootporno povjerenje.

Kad mu u oči napokon saviju gnijezda,

breze će skupiti ruke kao da nose utege,

koža će puknuti

i jezgra sunca koju čuva

osvijetlit će selo.

Nikad mu neću reći da ga se ne sjećam

otkako smo uselili u novu kuću.

Tad smo napokon spavali

svatko u svojoj sobi

prisilno odrezani.

Kad odrežeš sestru bratu

ne naraste druga

kao zmiji rep.

              

Ribe

 

Petkom uvijek nepomično

proizvodimo glasne molitve dok

bog metastazira na mirisu ribe.

Riblje oko staklena je mina.

Kad zagrizem, jata se smekšaju u valove,

jata se prelistaju kao božje novine.

Sitne kosti ribe pune su sramežljive samoće:

želim nekome odbrusiti da svijet nije rasporen,

ali potonem, oči su mi male srdele,

mekano puknuće.

I ja sam sitna, imam pernatu dojku koja šapuće rasprsnut ću se.

Naviku da hranom punim dno koje se neprestano proširuje.

Četvrtkom otac donosi mrtve ribe.

Djevojka drži skliska tijela i otkida

glave ribljih pijanistica,

odvjetnica, domaćica,

učiteljica, majki, doktorica,

sestara, znanstvenica, sportašica.

Predsjednica svih riba,

ona dugačka bezljuska

(gdje je samo nju otac namamio i kako)

pogled je smrskala u stol najhrabrije, u njemu još

sjaji nekorištena ljepota

odvažna kao samoubojstvo.

Htjela sam da nas poplavi

nešto trajnije od obližnjeg potoka,

da joj oči potonu na dno našeg

siromaštva, da nikad nikome

ne oda zakopanu pticu.

             

Potomstvo

 

i dok me nema

ja sam pa time i nisam

otvorena granama prema kružnici topla sunčeva obraza

otkidam njegovu zrelu vanjštinu i urezujem u stablo

imenice pridjeve zamjenice iznad svega posvojne da omogućim

pravo na moje tvoje naše (mladice i gnijezda)

ja sam i kad nisam između sam izlaska

planete iz sjene i plahte rose na travnato tijelo

jesam svoja tvoja naša

brazda na tek uzoranoj zemljinoj koži iz koje izrast će

opet prema kružnici topline usmjerenog vrata

stabljika paradajza, onako kako voliš

skupljenog dana ispod glatke kožice rumenila

               

Kronika

 

samo sam jedan sloj

guljenja jeseni kroz ljude

za mene je zrenje plodova stvar obitelji

u posjedovanje su mi dane sitne oči, kao znak dobre sreće

pa se odlažem, kao navika

s jabukama u podrum (topli mrak mirisa)

za bezosjećajnije noći

kad napokon otvorimo vrata ljeta

miris sam naranče

nije nam svima ista strana stvarnosti pa sam

oklada između opreza i rasta unutra

da ne slomim grad dok se povijam prema mjesecu

spremam se pažljivo kao sjećanje

pod nestalnu površinu vode i puštam

da sam i plankton i riba i gusta unutrašnjost dubine

u kojoj nitko ne trepće i svi šutke dočekuju

presvlačenje zrelosti dana u zvijezde

Vijenac 639 - 640

639 - 640 - 13. rujna 2018. | Arhiva

Klikni za povratak